Razlozi za prikupljanje građe

Dva su primarna razloga za odluku o prikupljanju i dokumentarističkom sređivanju građe.

Prvi je razlog u značaju fenomena Praksis orijentacije, časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole za razumjevanje društvenih, kulturoloških i znanstvenih prilika na prostoru Jugoslavije u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća (značaju koji se može razaznati iz javnih odjeka tih pojava), a drugi je razlog u činjenici da je dokumentaristički sređena građa važna za svakoga tko je zainteresiran za istraživanje tog fenomena, a i sprječava se olako (bez provjeravanja) iskazivanje ocjena i sudova, što je važno jer Praksis orijentacija će, nesumnjivo, još dugo izazivati pažnju mislećih ljudi. Dominirajuća politika isključivosti 1990-ih u Hrvatskoj, ali i u ostalim osamostaljenim djelovima Jugoslavije, kao dio i rezultat radikalnog socijalnog prevrata ¹, također je bio jedan od razloga da ustrajem u prikupljanju idokumentarističkom sređivanju građe.

///

Časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola prvorazredni su intelektualni i kulturalni fenomeni, široko prihvaćeni ne samo u Jugoslaviji nego i internacionalno, o čemu svjedoči aktivno sudjelovanje vodećih filozofa i sociologa sa svojim radovima u časopisu i u raspravama na zasjedanjima Škole. O tome svjedoče i drugi pisani dokumenti: knjige, članci, osvrti u novinama. Praxis i Korčulanska ljetna škola postali su nezaobilazan topos u raspravama o razvoju filozofske i sociološke misli u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća.

Bilo bi, međutim, sasvim manjkavo, i pogrešno dakako, promatrati Praxis i Korčulansku ljetnu školu izvan cjeline filozofskih i socioloških nastojanja značajnog broja filozofa i sociologa generacije koja je stasala nakon 1945. godine. Toj generaciji su ratna i revolucionarna iskustva, a zatim i iskustva društvenih promjena u Jugoslaviji i u svijetu što su slijedila, bila ono »historijsko (povijesno) okruženje« unutar kojeg su tražili odgovore na trajno prisutna pitanja. Svoja »filozofska i sociološka nastojanja« najprije su i suštinski razvijali u svojim temeljnim radovima, doktorskim disertacijama, knjigama i studijama, kojih je zaista impozantan broj, a časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola su bili »poligon« ažurnog kritičkog dijaloga s mislećim ljudima iz Jugoslavije i svijeta, s jedne strane, a zatim i ažurnog kritičkog doprinosa uočavanju i razrješavanju specifično jugoslavenskih društvenih proturječja, s druge strane. Važna su komponenta još i njihova razmišljanja i ocjene iskazivani u intervjuima u dnevnim i tjednim glasilima i u izravnim polemičkim reagiranjima i osvrtima. Upravo su ta obilježja učinila Praksis orijentaciju, časopis Praxis i Korčulansku ljetnu školu tako popularnim među brojnim filozofima i sociolozima, ali i općenito u intelektualnoj javnosti, što baš nije uobičajeno za to misaono često hermetično područje.

Posebno mjesto unutar spomenute generacije pripada zagrebačkoj grupi filozofa i sociologa koja je pokrenula najprije Korčulansku ljetnu školu, a nedugo nakon toga i Praxis. Platforma programske orijentacije što ju je ta grupa formulirala okupila je veliki broj jugoslavenskih filozofa i sociologa (uz zagrebačke, naročito još beogradske, iako ne samo njih), a zatim i mnoge izvan Jugoslavije. Svojim su djelovanjem (objavljivanim razmatranjima, raspravama i dijalozima), postali poznati kao Praksis orijentacija. Prikladno ili ne, precizno ili ne – pojmovi praksisovci ili Praksis orijentacija postali su široko prihvaćeni u raspravama i ostaju kao »znak raspoznavanja« onih filozofskih i socioloških nastojanja što se najčešće povezuju s Praxisom i Korčulanskom ljetnom školom.

Platforma Praksis orijentacije je vrlo jasno formulirana u prvom broju Praxisa 1964., u uvodnom tekstu Gaje Petrovića “Čemu Praxis”.[2] Najčešće citirana sintagma iz tog teksta je od Marxa preuzeta formulacija o kritici svega postojećeg kao principijelno polazište. Ipak, treba naglasiti da su zagrebački praksisovci, i prije nego su tako prozvani, zastupali to principijelno polazište u svojim ranijim radovima.

Kritika svega postojećeg kao principijelno polazište postalo je i središnja točka diferencijacije i razilaženja, kako među praksisovcima i onima koji su tu orijentaciju podržavali, tako i među onima koji su je osporavali.

Inicijalno praksisovsko jezgro, koje se održalo svih godina javnog djelovanja, svoju je kritiku svega postojećeg konzekventno razvijalo iz proučavanja predmeta kritike, a ne iz apriornih stajališta. Predmet kritike bile su aktuelne proturječnosti suvremenoga svijeta i mogućnosti njihova prevladavanja, uključujući i mogućnost revolucionarne (socijalističke) alternative koju je XX stoljeće burno iskazalo. Zato je tom principijelnom polazištu sasvim konzekventna formulacija Gaje Petrovića da su praksisovci krvno zainteresirani za uspješnost socijalističke alternative.

Kritika svega postojećeg, kako su je prakticirali praksisovci, nije bila puko ponavljanje jedne, za historiju filozofije znamenite, ali relativno davne formulacije. Bila je to kritika koja je korespondirala s potrebama epohe, a jedna od »potreba epohe« bila je i kritika svega onoga što sprečava, ometa i onemogućava razvoj socijalističke alternative. Takva kritika ne bi bila moguća da u stvarnosti nije, makar i u začecima, postojala socijalistička alternativa. Mislim, dakle, da je opće polazište izraženo sintagmom kritika svega postojećeg, u praksisovskoj kritici konkretne povijesne alternative, dostignuće koje ostaje trajnom misaonom baštinom – jer je nesporno da postojeće društveno uređenje (kapitalističko) mora biti dokinuto, a u tom dokidanju nužan je i istovremen proces afirmacije elemenata socijalizma, pa je kritička valorizacija procesa njegove afirmacije njegova nezaobilazna komponenta.²

Iz prikupljene građe (knjiga, ali i članaka iz periodike) korisnik građe uočiti će da su stavovi praksisovaca, usprkos takvoj naravi njihove kritičke pozicije, ali i upravo zbog nje, najčešće bili ocjenjivani i kritizirani s apriornih pozicija, metodološki upravo suprotnih njihovim.

Stoga treba naglasiti da praksisovci ni svojim filozofskim istraživanjima, ni kritičkim opservacijama postojeće zbilje nisu bili disidenti, nisu spadali u tu vrstu »kritičara postojećeg« i sasvim je pogrešno svrstavati ih u kategoriju pretežno pomodnih kritičara, od kojih su neki iskreno, više ili manje uspješno i uz osobne neugodnosti i žrtve kritizirali »izvana«, odbacujući realno postojeću (socijalističku) alternativu à limine. Ne može se zanemariti da su u ponekim slučajevima »disidenti« bili ili instrumentalizirani ili izravno unajmljeni od propagandnih antikomunističkih ispostava. Oskudni podaci na takvu mogućnost upućuju, ali tek će dostupnost arhiva i buduća istraživanja pokazati svu složenost tzv. disidentstva.

Zahvaljujući raznim okolnostima, ali prije svega dvojici agilnih praksisovaca – Rudiju Supeku i Milanu Kangrgi – grad Korčula bio je deset godina domaćin impozantnom broju svjetski najznačajnijih imena filozofije i sociologije druge polovice dvadesetoga stoljeća. U dugotrajnoj povijesti grada Korčula vjerojatno nema kulturnog događaja koji bi se značajem i intelektualnim dometom mogao mjeriti s postojanjem i djelovanjem Korčulanske ljetne škole. Građani grada Korčule su prihvatili Korčulansku ljetnu školu s dobrodošlicom nastojeći osigurati njen rad u granicama tada postojećih i zaista krajnje skromnih mogućnosti (prostor, tehnika i sl).³

Bogatstvo i kvaliteta misaonih doprinosa, a kao dio toga i tematika razmatrana u Praxisu i na zasjedanjima Škole, obavezuju sadašnju generaciju, ali i generacije što dolaze, da se građa nastala tim intelektualnim naporom prikuplja, sačuva i učini dostupnom svakom zainteresiranom čovjeku. Pritom je jasno da i s obzirom na protok vremena, ali naročito s obzirom na uvjete nije bilo moguće u proteklih nešto više od dvadeset godina prikupiti svu građu. Ipak, prikupljeno može poslužiti kao dobar poticaj za nastavak rada.

Kad sam 1989/1990. započeo s prikupljanjem građe, vodeći ljudi Praksis orijentacije obećali su mi pomoći, ali su nažalost neki od njih ubrzo umrli (Gajo Petrović, Rudi Supek, Branko Bošnjak, Predrag Vranicki). Da sam uspio prikupiti i ovo što sam prikupio, uvelike mogu zahvaliti sada već pok. Milanu Kangrgi, zatim Ivi Kuvačiću, Božidaru Jakšiću, pa pok. Mladenu Čaldaroviću, pok. Vladimiru Primorcu, ali i suprugama navedenih umrlih pripadnika Praksis orijentacije, prvenstveno Asji Petrović i pok. Evi Grlić, kao i brojnim drugim ljudima (koje spominjem kasnije). Obavljajući dužnost voditelja Narodne knjižnice općine Korčula od kraja 1990. do kraja 1993, nastojao sam osigurati potrebnu podršku projektu prikupljanja građe, nažalost bez rezultata (što ne iznenađuje imajući na umu »društvenu klimu«), a s prestankom te funkcije početkom 1994. opet je cijeli posao prikupljanja građe »spao na nejaka pleća pojedinca«. Smatrao sam svojom dužnošću ustrajati na prikupljanju građe o Praksis orijentaciji, posebno o časopisu Praxis i Korčulanskoj ljetnoj školi. »Težinu« zadatka (vremenski, materijalno i financijski) može ocijeniti samo onaj tko se tim poslom bavio. Učinjeno je onoliko koliko je bilo u mojoj moći, premda je to samo dio onoga što bi još trebalo prikupiti i srediti.

///

Iz prikupljene građe, prvenstveno objavljenih članaka iz periodike, ali i iz prikupljenih knjiga u kojima se s različitih stanovišta, s različitim obuhvatom tematike i naročito s nejednakom znanstvenom relevantnošću prikazuje, komentira ili šire obrađuje Praxis orijentacija, može se razabrati da zasad nema mjerodavne kritičke valorizacije cjeline filozofskih i socioloških dostignuća pripadnika Praxis orijentacije (premda postoje vrlo vrijedna nastojanja), a nema ni kompetentnih odgovora na njihova kritička razmatranja aktualnih društvenih proturječja. Ipak, iz njih se može zaključiti da je Praxis orijentacija bila i da je još uvijek fenomen koji se nije mogao i koji se ne može »ravnodušno « promatrati, koji nije samo »epizoda« ili efemerna pojava. Izazivao je i izaziva taj fenomen reagiranja i ocjene, od kojih znatan broj više govori o onima koji reagiraju i daju ocjene ⁴, nego o meritumu same stvari. Naravno, iz raspoložive građe korisnik će sam o tome prosuđivati. Nespornim mi se čini da je najbolji način valorizacije Praxis orijentacije nastavak razvijanja kritičke misli barem na razini koju je ona dostigla. Nakon gašenja Praxisa i Korčulanske ljetne škole, na jugoslavenskom prostoru se, nažalost, ne može zapaziti ništa što bi im misaono bilo barem do neke mjere ravno. Upućeni smo stoga na ocjene što su o Praksis orijentaciji izrečene u raznim prilikama, a one ukazuju na različitost njene recepcije.

Dominantne su pozitivne ocjene i priznanja stvaralačkom impulsu i razvoju svestrane dijaloške komunikacije, a posebno intelektualnom doprinosu filozofskoj i sociološkoj misli i promišljanju suvremenih društvenih proturječnosti. Takve su ocjene i priznanja mnogobrojna, a naročito je važno što su dolazila od nespornih svjetskih mislilaca. Dovoljno je spomenuti nekoliko njih: Marcuse, Goldman, Fink, Kosík, Bloch, Fromm, Lefevbre, Habermas, Naville, Basso, Radice, Kalow, Kaltenbrunner, McBride, Tucker itd. Mislim da nije potrebno na ovom mjestu navoditi njihove ocjene. I sama njihova aktivna, višegodišnja suradnja s vodećim ljudima Praxis orijentacije, s časopisom Praxis i Korčulanskom ljetnom školom pouzdan je pokazatelj spomenute pozitivne ocjene i priznanja. Dio takvih ocjena korisnik-čitalac naći će i u prikupljenoj građi.

No htio bih također skrenuti pažnju na dvije dijametralno suprotne ocjene o značenju Praxis orijentacije koje su nakon 1990, u promjenjenim društvenim okolnostima, nastale u sredini u kojoj je Praxis orijentacija ponikla. Jedna ustraje na znanstvenoj relevantnosti i pozitivnom doprinosu Praxis orijentacije, a druga joj odriče filozofsku i bilo kakvu znanstvenu relevantnost, reducirajući je na razinu pragmatično-političkih prinosa.

Primjerima za prvu ocjenu uzimam tri stava potekla od profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji su nastavak pozitivnih ocjena iz razdoblja kad su Praxis i Korčulanska ljetna škola djelovali, a važni su jer su izrečeni tridesetak godina nakon prestanka njihova djelovanja i u društvenim okolnostima koje nisu bile sklone mišljenju na tragu Praxis orijentacije.

Branko Despot je u intervjuu pod naslovom »Udomiti se pri sebi«, u »Vijencu«, 17. VII. 1997. dao ovu ocjenu:

»Već samo ime Praxis hoće naglasiti primat prakse u tročlanom metafizičkom sklopu mogućih načina bitka čovjeka kao theoria – praxis – poiesis (proizvodnja). Utoliko je Praxis dosljedno na putu temeljnih izvida koje je izborilo naše filozofiranje na Sveučilištu. Povijest koja prethodi sustavu, po Markoviću, etika i povijest kao poprište oživotvorbe onoga metafizičkog, po Arnoldu, metalogički korijen filozofije, po Bazali, voljni život kao historija, po Dvornikoviću, odgojena i obrazovana ličnost kao svrha filozofijskoga rada, po Vuk-Pavloviću, novi humanizam i kulturne vrednote, po Filipoviću ⁵, sve to različitim putovima ukazuje na primat onoga praktičnog. Na tome tragu, a nadahnut djelom Karla Marxa, Praxis se upušta u bitnu problematiku suvremenoga svijeta. To više nije, da tako kažemo, filozofiranje tek za domaće potrebe, nego pokušaj da se ono odista naše produktivno filozofijski susretne sa suvremenošću i kroz to, kako se stvar formuliralo, »stvaralački« oslobodi za sebe. Valja naglasiti, duhovni rad Praxisa zbiva se s onu stranu empirijskih konstrukcija (kao što su recimo »nacionalno« i »internacionalno«) u potrazi za istinskim čovjekom i istinskom zajednicom. Medju inim, Praxis je upozorio na paradoksalnost naše, ovdje se može kazati, svjetsko-povijesne situacije. Mi se već sto i pedeset godina borimo da, prije svega putem sustava obrazovanja i Sveučilišta, postanemo Europa i svijet, dok istodobno sam taj svijet, koji postajemo, sam sebi biva u svojim vlastitim temeljima sve upitnijim i upitnijim. Sveučilište i država kao institucije, znanost, tehnika i kibernetika kao načini bitka svega što jest, nužnosti su opstanka koje iziskuje povijest toga svijeta, koje istodobno ta ista povijest sama, kao takove, stavlja pod znak pitanja. Umjesto daljnjeg izvodjenja možda bi mogla biti poticajnom jedna gotovo romantična reminiscencija: Grci sebe nisu smatrali svjetsko-povijesnim narodom, ali su ipak dobro znali da nisu barbari.«

Slično je razmišljanje (ocjenu) dao i petnaest godina nakon toga u intervjuu »Globusu«, 12. X. 2012:

»Praxis bi trebalo čitati, ako čitati znači su-misliti, a misliti uopće, pokušati duhovnim vidom i sagledavanjem odgovoriti potrebi onog jedinog što je nužno. Neki učesnici Praxisa, duša stvari bio je sveprisutni i svenadahnjujući Gajo Petrović, uspjeli su se uzdignuti do razine sebesvijesti svjetovnosti, svjetskosti i svjetovanja ovoga svijeta (u duhu »zagrebačkog filozofskog kruga«, za razliku od Beograđana koji su od početka bili izgubljeni u pozitivizmu, empirizmu, analitici i anglosaksonskim »meta«-teorijama ⁶), i na različitim su putevima, ali na toj najvišoj razini, pokušavali iznaći »rješenja«. Praxis je u duhovnom smislu značajniji od svega što se u svijetu javilo u drugoj polovici prošlog stoljeća. Ako poznajete situaciju to, nažalost, nije nikakav kompliment.«

O »razini sebesvijesti i svjetovnosti« zagrebačkog kruga Praxis orijentacije profesor Hotimir Burger kaže:

»Filozofija prakse ili praksis-filozofija odigrala je u nas prvorazrednu ulogu. I to s dobrim razlozima. Još i danas čitanje tekstova glavnih nositelja ove orijentacije – B. Bošnjaka, D. Grlića, M. Kangrge, G. Petrovića, P. Vranickog, R. Supeka, I. Kuvačića i drugih – ostavlja dojam svježine, misaone otvorenosti, filozofske i teorijske erudicije te stanovitog stvaralačkog prkosa s obzirom na socijalne i političke prilike u tadašnjem svijetu i u njima domicilnoj zemlji. Ta je orijentacija gajila, uostalom, i vrlo intenzivnu komunikaciju s filozofskim i socijalnoteorijskim središtima u svijetu. I to ne samo zasjedanjima Korčulanske ljetne škole i međunarodnim izdanjem časopisa Praxis nego i suradnjom sa svjetskim sveučilištima u akademskim okvirima. Zato je stekla veliki ugled ne samo ovdje nego i u filozofskoj i teorijskoj javnosti u svijetu. O tome svjedoče prijevodi djela ovih autora na svjetske jezike, rasprave i knjige koje su pisane o njima, kao i akademski radovi različitih razina što su o njima napisani. Stoga i vrlo ugledne publikacije, kakva je primjerice Ritterov Historijski rječnik filozofskih pojmova, u natuknicama, ne samo o marksističkim nego i antropologijskim, socijalnofilozofskim i drugim temama, navodi njihova stajališta i njihove teze.«⁷

Još je jedan profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Borislav Mikulić, izričit u svojoj ocjeni:

»U hrvatskoj filozofiji ne postoji ništa hrvatsko osim praksisa i ništa relevantno filozofsko osim praksisa. Hrvatska filozofija postoji samo u obliku praksisa.« (»Praksis filozofija. Univerzalizam i ideologem kulture u novijoj hrvatskoj filozofiji«, Jutarnji list – Magazin,15. XII. 2001.).

Tu svoju tvrdnju prof. B. Mikulić potpunije razvija u opširnom prilogu, nastalom proširenjem izlaganja što ga je imao na Slavističkoj školi u Dubrovniku: »Poietički pojam prakse i njegov kulturni kontekst. Filozofija praxis u političkim, teorijskim i umjetničkim previranjima 60-ih«, objavljeno u »Zborniku Zagrebačke slavističke škole«, Zagreb, 2008. (2009.), str. 83–99, a također i u »Ideology of Design«, New York–Novi Sad, 2009, pp. 221–242.

Mislim da je važno uopozoriti na njegovu konstataciju u samom početku toga priloga:

»Praxis je najprije bio predmetom vehementnog odbacivanja u hrvatskom javnom diskursu o politici i kulturi u 90-ima koji je nastupio s političkim zaokretom u zemlji prema parlamentarnoj demokraciji i s dolaskom HDZ-a na vlast 1990–1991«.

A uz tu konstataciju u fusnoti broj (1) dodaje: »Taj javni diskurs dobro je posvjedočen i u masovnim medijima, poput Večernjeg lista i HRT-a, i u glasilima Hrvatskog filozofskog društva (Glasnik, Filozofska istraživanja) i proglasima Matice hrvatske.«

Upravo je konstatacija stanja o kojemu govori Borislav Mikulić odredila sadržaj drugoj ocjeni, koja Praksis orijentaciji »odriče filozofijsku i bilo kakvu znanstvenu relevantnost, reducirajući je na razinu pragmatično-političkih rezona«.

O tome kakav je početkom 1990-ih bio »hrvatski javni diskurs«, tj. stav prema praksisovcima i onome o čemu su pisali, a zatim i u vremenu što je slijedilo (odbojan, negirajući ili ignorantski), svjedoči nekoliko epizoda koje navodim u daljnjem tekstu:

– proglašavanje praksisovaca, ali posebno Gaje Petrovića »malo blažim krvnikom« (B. Donat 1993), ili proglašavanje Rudija Supeka, Gaje Petrovića, Nebojše Popova suradnicima Miloševićevog režima (I. Buljan 2001.), a u taj »raskošni« arsenal »intelektualnih« vratolomija, lišenih elementarnih skrupula s obzirom na činjenice, svakako treba ubrojiti i nevjerojatnu insinuaciju Franje Tuđmana iz 1996. o antisemitizmu Gaje Petrovića – insinuaciju čovjeka koji je nacionalnu (i svaku drugu) netrpeljivost i isključivost podigao na rang državne politike i koji je »sretan da mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja«

– denuncijacija o toleriranju »protuhrvatskih teza« – u Dneviku HTV (2003), a u povodu Skupa o Kangrgi (cjelovita dokumentacija o ovome izložena je u knjizi »Buka i bes« (2005)

– neistine i podmetanja »novokomponiranih filozofa« i skupine »vodećih funkcionera branše«⁸ u članku »Pomračenje uma. Perverzna filozofska istraživanja« (Fokus, 4. III. 2005), kojim se podržava i brani spomenuta denuncijacija iznesena na HTV, tako što se cjelina tematskog bloka u časopisu Filozofska istraživanja, posvećena 80-toj godišnjici Milana Kangrge, označava kao štivo kojim je »…javnost zatrpana nevjerojatnom količinom članaka, većinom lišenih ikakve filozofske relevantnosti.«

– izričita tvrdnja-optužba Petra Šegedina iz 1993. da su praksisovci, ali ponajprije zagrebački dio, svojevrsni eksponent velikosrpstva i da su u tom smislu stalno djelovali

– tematski blok »Hrvatska filozofija – tradicija i suvremenost« u časopisu Filozofska istraživanja (sv. 2, 1992, str. 285–401), ali naročito prilog Mislava Kukoča »Hrvatska marksistička filozofija i krah socijalizma«, u kojemu se odriče bilo kakva znanstvena relevantnost filozofskih nastojanja i/ili dostignuća praksis-filozofije, te stav kako »…doista ne vidim da je praksisovska škola ostavila neki iole značajniji trag« (N. Sesardić)

– nevjerojatan postupak da se u ambicioznom projektu »Hrvatska filozofija XX stoljeća« (skup održan 2006, knjiga objavljena 2007, urednici D. Barbarić i F. Zenko) Praxis orijentacija spominje sasvim uzgredno, vrlo površno i nepotpuno, a da urednici navode kako su (ali ne i zašto su!) izostali predviđeni »i dogovoreni« prilozi o Praksis orijentaciji,

– stupidna izjava Jure Zovka 1997. da su praksisovci »više knjiga napisali nego što su ih pročitali«, a da nije nijednom riječju spomenuo koliko su filozofskih djela preveli, što su i koga sve citirali, ali i tko je sve njih citirao i u koliko zemalja su njihovi radovi prevedeni i objavljeni,

– nonšalantno i podrugljivo izrečena tvrdnja za Praksis orijentaciju u cjelini da je »…malo tko znao što oni zapravo hoće, to prije što su bili nerazumljivi, a njihove ideje izvan života i stvarnosti«, a pritom je sve praksisovce svrstao pod opći naslov svoje knjige »Elita gora od rulje«, opisujući zatim poimenično prvenstveno jedan dio beogradske grupe praksisovaca (Mirko Kovač 2005. i 2010.)

– »znanstvene« konstrukcije o prestanku štampanja Praxisa, kakva je primjerice u knjizi »Socijalna historija knjige u Hrvata«, tom III, Zagreb, 2008, str. 511: »…tek nakon što su ultraljevičari okupljeni u tom listu došli u sukob s hrvatskom strujom Saveza komunista Hrvatske«. I to je sve što se o Praksis orijentaciji može naći u knjizi koja govori o socijalnoj historiji knjige u Hrvata!

Naveo sam ove ocjene kao ilustraciju pristupa Praksis orijentaciji u Hrvatskoj (slično će se naći i u drugim dijelovima Jugoslavije), te površnosti, političke isključivosti i neozbiljnosti komentara i napisa, koji se svode na politikantsko i/ili ideološko dezavuiranje, predočavajući dominantnu duhovnu atmosferu nakon socijalnog prevrata 1990-ih.